Sjećam se trenutka kad me mama posjela i zatvorila vrata. Pomiješao mi se strah od ozbiljnog razgovora za kojeg sam znala da slijedi i sva anksioznost i egzistencijalni mrak u kojem sam se nalazila. Htjela sam da me spasi, a opet sam htjela pobjeći da izbjegnem suočavanje.
Imala sam 23 godine, dvije diplome dvije različite umjetničke akademije u rukama i bila apsolutno pogubljena. Umjetničke prilike nisu dolazile kako sam ja to bila zamislila. Prijavila sam se za posao u McCaffeu i dobila ga. Čekala sam da mi netko da priliku, a do tad – treba čovjek zaradit novce, osamostaljivanje i to.
Mama me posjela, pogledala ravno u oči i rekla “Bugo, siva si. Izgubila si se”. Suze su tekle. Znala sam to. Jako dobro sam znala da osoba koju gledam u ogledalo svaki dan nije osoba koju sam mislila da ću vidjeti kad sam maštala o životu nakon diplome. Znala sam da sve što sam mislila da ću živjeti nije niti blizu, imala osjećaj da nigdje ne pripadam, da je za moje snove prekasno i da se moram suočiti sa surovom realnošću.
Zaposli se bilo gdje, na umjetnost/snove zaboravi dok ti netko, možda slučajno jednom ako, ne da šansu, uzmi svaku priliku i sve novce uloži na natjecanja, audicije dok netko napokon ne kaže – može. Dok se netko ne smiluje nad tvojim snovima. Moli, kumi, čekaj.
Iako iskreno – mislila sam da mogu na te snove odmah zaboraviti.
Limbo faza. Kad izađeš iz balona fakulteta i stupiš u pravi svijet, a taj pravi svijet ti ne poslaže kockice kako si očekivao. Pa stojiš u magli i nemaš pojma ni kamo ni kako ni zašto. Samo stojiš i čekaš u nadi da će se nešto pomaknuti. Da će magla sama nestati. Nekako.
Tada sam mislila da sam jedina. Tada sam mislila da svi moji kolege imaju sve posloženo. Sve rješeno. Da sam jedino ja propala, a svi znaju kamo idu i kojim putem i kako će do tamo stići.Bila sam u krivu.
Danas, nakon razgovora i razgovora znam da je “limbo faza” realnost ne samo onih koji te završe fakultet, nego se pojavljuje u različitim fazama života. Uvjetovana različitim okolnostima, odlukama koje smo donijeli jer se “to tako mora” i “ne može se drugačije”.Taj dan mama mi je dala ogledalo. Ono metaforičko. I pokazala svjetlo. Pokazala drugu mogućnost. Uzela me za ruku i počela izvlačiti iz blata. Mraka.
Obzirom da mi je mama – trajalo je. Svojim najbližima najteže damo da nam pomognu. Ali. Nije me vodila kao sljepca kojeg treba nositi. Hodala je uz mene dok sam ja učila. Kao i cijeli život – da osigura da ću moći sama.
Ona je takav učitelj. Ne tjera te da budeš ovisan o njoj nego ti da alate da dalje možeš sam. Polako, ali sigurno – magla se počela razmicati. Polako su se pojavile mogućnosti. Otvorili putevi. Stvarale ideje. “Odjednom” – limbo je nestao, a ja? Ja sam, korak po korak, opet počela dobivati boju.
Počela sam shvaćati da za promjenu ne moram, ne smijem čekati drugoga. I da moji snovi moraju biti samo i isključivo moja odgovornost. Inače cijeli svoj život daješ nekom drugom u ruke.
Nekad sam vjerovala da je moja mama tako oblikovala svoj život jer je ona eto takva. Ona je bila hrabra. Ona je jednostavno osoba koja može dati otkaz sa 30 na sigurnom poslu i pokrenuti svoje kazalište. Ona jednostavno odluči da će sa 50 upisati doktorat i završiti ga u 5 godina s najboljim rezultatima. Njoj je lako donijeti odluku da sa 57 godina odseli 8 tisuća kilometara daleko i započne ispočetka. Njoj je promjena jednostavno laka. Ja nisam takva.
Danas znam da sam bila u krivu. Danas znam da, iako je moja mama zaista posebna i malo drugačije naštimana, to kako ona živi – može se naučiti. Ta odgovornost može se preuzeti. Sloboda se može postići. Moguće je za svakoga. I nije lako. Ali vrijedi. Koliko god nam strah zna reći da nema šanse da se to isplati. Samo treba naučiti kako kormilariti promjenom. Preuzeti odgovornost za svoj život na sebe. I krenuti dan po dan graditi, postavljati kockicu po kockicu do izgradnje novog života koji se živi, a ne preživljava.
Kako je mene počela vaditi iz mraka, tako mi je bilo sve jasnije da nisam jedina koja se osjeća ovako. Da nisam jedina koja ide istim putem jer misli da ne može drugačije. I da to što Vitomira Lončar zna i kako to prenosi – zaslužuju znati i ostali.
Jer projektni menadžment ne odnosi se samo na produciranje predstave, koncerta, vođenje kompanije, prijave na natječaj. Proslava rođendana je – projekt. Odlazak u kino je – projekt. A življenje života po tvojim pravilima i vođenje vlastite karijere onako kako želiš s uzdama u tvojim rukama? Projektčina koja zahtjeva rad na svojoj glavi, ali i zahtjeva – konkretne, jasne, isplanirane akcije. Djelovanje.
A carica isplaniranog djelovanja? Vitomira Lončar glavom i bradom. I mozgom. I umjesto da mamu ljubomorno čuvam za sebe, ja sam nju uzela za ruku i rekla – mama, vrijeme je. Drugi ovo jednako zaslužuju. Ti teorija, a ja praksa kao tvoj prvi case study. Da svima bude jasno kako to funkcionira u životu. I tako je nastao VestaLLLs i program “Vrijeme za promjenu”.Jer vrijeme je. I ti to zaslužuješ.